Moja komšinica je strava riba i stiže sve u životu: Kada sam je pitala za recept, doživjela sam ŠOK!

loading...

Njene plave lokne su uvijek na mjestu, bilo sunce, kiša ili snijeg. Linija besprijekorna, nokti sjajni. Majka je troje djece i sve stiže, posao, slobodne aktivnosti, treninzi… ! I tu kreće moje kompleksiranje…

 

Ja imam jedno dijete, nekako pokrpim dječje aktivnosti, ali na posao, inače veoma zahtjevan, idem uredna, ne i našminkana. I naravno, za sebe gotovo da nemam vremena. I još nešto! Ona izgleda kao avion, prava je bomba, kaže komšiluk, a ja… sjenka onog što sam bila. Nije da nemam samopuzdanja, samo imam višak kilograma, jedno deset koje ne mogu da skinem godinama. Nema tu mjesta za uske haljine i pantalone.

Ta ONA je moja komšinica, nasmijana i puna samopouzdanja. Kada prođe, uvijek miriše. Mislim da je nikad nisam vidjela kako baca đubre ili ide na pijacu. Ili ne daj bože, nenašminkanu, onako diskretno.

E to kad sam je srela tako mirisnu, ja sam išla sa pijace. Nisam smrdila, daleko bilo, ali nisam na sebi imala parfem. Ja žurim da sredim kuću, ona, kaže, ide na trening pa na masažu. Kao da mi polako počinje glava da se puši! Ne što ona ide, nego što ne ja idem i neću otići. I tako su se nizale frustracije.

Znate one ženske savjete, sve može da se stigne ako se dobro organizujete, ako nemate vremena za sebe nećete biti dobre ni svom okruženju, pogotovo ne djeci, srećna žena je uspešna žena, blablabla… ma kad da stignem? E ima da je pitam, tu moju komšinicu, ko zna možda mi žena da dobar savjet!

Jedne subote, poslije njenog treninga i masaže, pozvala me na kafu. I sad ću uraditi nešto grozno, ispričaću šta sam vidjela kod nje. Znam da nije lijepo, žena me pozvala u goste, ali tu se dijelom krije odgovor na moje dileme i lošu organizaciju.

U kući od vrata kreće nered, razbacana obuća svih godišta, u dnevnoj sobi gomila novina na stolu, u kuhinji svi sudovi od doručka prljavi na šanku, šporet ko bi oprao… e, to vam je oko žene koja čisti kuću! A ona? Nju za sve to boli uvo. Sklonila je sa prepune stolice u trpezariji odjeću i odnijela onako u hrpi u jednu od dječijih soba i ponudila mi da sjednem.

Iz soba se čula dječja graja, da ne kažem buka! Ona žena nasmijana. Pričale smo, pa sam od nje saznala novine u šminkanju za ovu sezonu, koju masku da stavim za ovu moju suvu kožu… prijatan je to bio razgovor, onako totalno ženski. U tom trenutku, stiže njeno treće, petogodišnje dijete boso i umrljano do čokolade. Ja bih potrčala da ga obrišem, obujem mu čarape, a ona? Neeee, ona je to sve ignorisala i smijala mu se. Auuuu, koja opuštenost! Da je meni kuća takva, da se pod ne vidi od mrva, ja bih bila pred nervnim slomom. A o dječjoj razuzdanosti da ne govorim.

Pitam ja nju kad stigne da očisti i opegla, tu se ugrizem za jezik, jer je ispalo da je prozivam za nered… ma kakvi, samo je odmahnula rukom. Ima ženu koja joj dolazi dva puta mjesečno, a u međuvremenu pegla ko stigne i ako želi!

Kuvanje? To radi njena mama, svekrva, ponekad ona, a sva sreća tu u blizini radi žena koja kuva cijelom kraju. Platiš obrok i nosiš kući. Pravilna ishrana djece, obroci u tačno vrijeme, vitamini, minerali… ne potresa se ona mnogo. Samo vidite njen divni osmjeh i zadovoljstvo! S druge strane, tamo gdje sedim ja, neka čudna aura! Zavrtio mi se u glavi.

Bila sam totalno zbunjena i nekako poražena! Očekivala sam da je ona žena zmaj i da će mi dati čudotvorni recept za uspjeh na svim poljima.

Kad ono… nem tu nikakve posebne organizacije, ona žena je samo odredila drugačije prioritete! I onda totalno zakucavanje! Odnekud se pojavio njen muž, i znate ono kad vidite da je muškarac lud za svojom ženom? Zagrlio je, udijelio nekoliko komplimenata, nije primjetio nered, prašinu, mrve… samo njene sjajne lokne i oči…

Okej, dosta si vidjela, mogla bi da kreneš i svojoj kući, kažem ja sebi. Kada sam zatvorila vrata svog doma, sjela sam. Oko mene red, čuje se samo dječja pesma iz sobe. Nema mrva, prašine, kupila sam voće i povrće za cijelu nedelju, skuvaću za tri dana unapred, ispeglaću veš, prošetaću sa porodicom… jer to sam ja. Kasno je da se toliko mijenjam.

Ne bih mogla da kao ona živim u mrvama i neredu, nema tih lokni ni te šminke koje bi pokrile moje zadovoljstvo ako kuća liči na kontejner. Ali odlučila sam nešto drugo! Sabiću sve obaveze u kraće vrijeme, ostaviću neki kutak i za sebe. I od ponedeljka idem na posao našminkana, ne samo uredna.

Zagrli mene moj muž i bez pirlitanja…

Izvor: zena.blic.rs

loading...